[Latinski naziv] Zingiber Officinalis

[Specifikacija] Gingeroli 5,0%

[Izgled] Svijetlo žuti prah

Korišteni biljni dio: korijen

[Veličina čestica] 80Mesh

[Gubitak pri sušenju] ≤5,0%

[Heavy Metal] ≤10PPM

[Skladištenje] Čuvajte na hladnom i suvom mestu, držite dalje od direktne svetlosti i toplote.

[Rok trajanja] 24 mjeseca

[Paket] Pakovano u papirne bubnjeve i dvije plastične vrećice unutra.

[Neto težina] 25 kg/bubanj

[Šta je đumbir?]

Đumbir je biljka sa lisnatim stabljikama i žućkasto zelenim cvjetovima. Začin od đumbira dolazi iz korijena biljke. Đumbir je porijeklom iz toplijih dijelova Azije, poput Kine, Japana i Indije, ali se sada uzgaja u dijelovima Južne Amerike i Afrike. Sada se uzgaja i na Bliskom istoku kako bi se koristio kao lijek i kao hrana.

[Kako to radi?]

Đumbir sadrži hemikalije koje mogu smanjiti mučninu i upalu. Istraživači vjeruju da hemikalije prvenstveno djeluju na želudac i crijeva, ali mogu djelovati i na mozak i nervni sistem kako bi kontrolisali mučninu.

[funkcija]

Đumbir je jedan od najzdravijih (i najukusnijih) začina na planeti. Prepun je hranljivih sastojaka i bioaktivnih jedinjenja koja imaju moćne prednosti za vaše telo i mozak. Evo 11 zdravstvenih prednosti đumbira koje su podržane naučnim istraživanjima.

1. Đumbir sadrži Gingerol, supstancu sa snažnim lekovitim svojstvima
2. Đumbir može liječiti mnoge oblike mučnine, posebno jutarnje mučnine
3. Đumbir može smanjiti bol u mišićima
4. Protuupalni efekti mogu pomoći kod osteoartritisa
5. Đumbir može drastično sniziti šećer u krvi i poboljšati faktore rizika od srčanih bolesti
6. Đumbir može pomoći u liječenju kronične probavne smetnje
7. Đumbir u prahu može značajno smanjiti menstrualne bolove
8. Đumbir može smanjiti nivo holesterola
9. Đumbir sadrži supstancu koja može pomoći u prevenciji raka
10. Đumbir može poboljšati funkciju mozga i zaštititi od Alchajmerove bolesti
11. Aktivni sastojak u đumbiru može pomoći u borbi protiv infekcija

Stevia rebaudiana je opšte poznata kao Madhu Tulsi. Ovo se naširoko uzgaja zbog slatkih listova. Stevija i suncokret pripadaju porodici asteraceae. Slatka biljka Stevija postaje glavni izvor prirodnog zaslađivača kao alternativa šećera. Brzo zamjenjuje hemijske zaslađivače kao što su Splenda, saharin i aspartam. Biljka je porijeklom iz tropskih i suptropskih regija Sjeverne Amerike i Južne Amerike. Postoji oko 240 vrsta roda Stevia. Široko se uzgaja u zemljama poput Brazila, Kolumbije, Paragvaja i Venecuele. U Venecueli se koristi preko 1500 godina. Listovi stevije su 20-25 puta slađi od normalnog šećera. Ekstrakt stevije Rebaudioside-A je oko 300-400 puta slađi od normalnog šećera. Dugo se osjećala i slatkoća stevije.
Razvija se dobro tržište za steviju u zemlji i inostranstvu. Ovo je tračak nade za dijabetičare. Pošto je prirodni izvor zaslađivača. Također se koristi za liječenje gojaznosti i pacijenata sa visokim šećerom u krvi. Ne dolazi do povećanja nivoa šećera nakon konzumiranja stevije kao zaslađivača kao zamjene za normalan šećer. Zamjena i ponovna sadnja
Od narednih godina neke biljke će odumrijeti zbog različitih razloga, te praznine treba odmah popuniti dobro razvijenim sadnicama. U zavisnosti od tipa tla i upravljanja, produktivnost će opasti nakon 5 godina i to treba zamijeniti novim zasadom.
Pendžab, Haryana, Madhya Pardesh, Tamil Nadu……

Šta je BIOPOLIMER? Šta znači BIOPOLIMER? BIOPOLYMER značenje – BIOPOLYMER izgovor – BIOPOLYMER definicija – BIOPOLYMER objašnjenje – Kako se izgovara BIOPOLYMER?

Izvor: članak Wikipedia.org, prilagođen pod https://creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0/ licencom.

Biopolimeri su polimeri koje proizvode živi organizmi; drugim riječima, to su polimerne biomolekule. Budući da su polimeri, biopolimeri sadrže monomerne jedinice koje su kovalentno vezane da formiraju veće strukture. Postoje tri glavne klase biopolimera, klasifikovane prema korištenim monomernim jedinicama i strukturi formiranog biopolimera: polinukleotidi (RNA i DNK), koji su dugi polimeri sastavljeni od 13 ili više nukleotidnih monomera; polipeptidi, koji su kratki polimeri aminokiselina; i polisaharidi, koji su često linearno vezane polimerne strukture ugljikohidrata.

Celuloza je najčešće organsko jedinjenje i biopolimer na Zemlji. Oko 33 posto svih biljnih tvari čini celuloza. Sadržaj celuloze u pamuku je 90 posto, a kod drveta 50 posto.

Glavna razlika između biopolimera i sintetičkih polimera može se naći u njihovoj strukturi. Svi polimeri su napravljeni od ponavljajućih jedinica koje se nazivaju monomeri. Biopolimeri često imaju dobro definiranu strukturu, iako to nije određujuća karakteristika (primjer: lignoceluloza): Tačan hemijski sastav i redoslijed u kojem su te jedinice raspoređene naziva se primarna struktura, u slučaju proteina. Mnogi biopolimeri spontano se savijaju u karakteristične kompaktne oblike (vidjeti također „preklapanje proteina” kao i sekundarnu strukturu i tercijarnu strukturu), koji određuju njihove biološke funkcije i na složen način ovise o njihovim primarnim strukturama. Strukturna biologija je proučavanje strukturnih svojstava biopolimera. Nasuprot tome, većina sintetičkih polimera ima mnogo jednostavnije i nasumičnije (ili stohastičke) strukture. Ova činjenica dovodi do distribucije molekularne mase koja nedostaje biopolimerima. U stvari, kako se njihova sinteza kontrolira procesom usmjerenim na šablone u većini in vivo sistema, svi biopolimeri nekog tipa (recimo jedan specifični protein) su svi slični: svi sadrže slične sekvence i broj monomera i stoga svi imaju ista masa. Ovaj fenomen se naziva monodisperznost za razliku od polidisperznosti koja se susreće u sintetičkim polimerima. Kao rezultat, biopolimeri imaju indeks polidisperznosti 1.

Konvencija za polipeptid je da se navedu ostaci njegovih sastavnih aminokiselina kako se javljaju od amino kraja do kraja karboksilne kiseline. Ostaci aminokiselina su uvijek povezani peptidnim vezama. Protein, iako se kolokvijalno koristi za označavanje bilo kojeg polipeptida, odnosi se na veće ili potpuno funkcionalne oblike i može se sastojati od nekoliko polipeptidnih lanaca kao i od pojedinačnih lanaca. Proteini se također mogu modificirati tako da uključuju nepeptidne komponente, kao što su saharidni lanci i lipidi.

Konvencija za sekvencu nukleinske kiseline je da se navedu nukleotidi kako se javljaju od 5′ kraja do 3′ kraja polimernog lanca, pri čemu se 5′ i 3′ odnose na numerisanje ugljika oko prstena riboze koji učestvuju u formiranju fosfatne diesterske veze lanca. Takav niz naziva se primarna struktura biopolimera.

Biopolimeri na bazi šećera su često teški u pogledu konvencije. Polimeri šećera mogu biti linearni ili razgranati i obično su spojeni glikozidnim vezama. Tačan položaj veze može varirati, a orijentacija povezujućih funkcionalnih grupa je također važna, što rezultira ?- i ß-glikozidnim vezama s numeracijom koja definiše lokaciju povezujućih ugljika u prstenu. Osim toga, mnoge saharidne jedinice mogu biti podvrgnute raznim kemijskim modifikacijama, kao što je aminacija, i čak mogu formirati dijelove drugih molekula, kao što su glikoproteini.