[Latinski naziv] Zingiber Officinalis

[Specifikacija] Gingeroli 5,0%

[Izgled] Svijetlo žuti prah

Korišteni dio biljke: korijen

[Veličina čestica] 80 mesh

[Gubitak sušenjem] ≤5,0%

[Heavy Metal] ≤10PPM

[Skladištenje] Čuvajte na hladnom i suhom mjestu, podalje od izravnog svjetla i topline.

[Rok trajanja] 24 mjeseca

[Paket] Pakirano u papirnate bačve i dvije plastične vrećice unutra.

[Neto težina] 25 kg/bubanj

[Što je đumbir?]

Đumbir je biljka s lisnatim stabljikama i žućkastozelenim cvjetovima. Začin đumbir dolazi iz korijena biljke. Đumbir je porijeklom iz toplijih dijelova Azije, poput Kine, Japana i Indije, ali sada se uzgaja u dijelovima Južne Amerike i Afrike. Sada se uzgaja i na Bliskom istoku za upotrebu kao lijek i uz hranu.

[Kako radi?]

Đumbir sadrži kemikalije koje mogu smanjiti mučninu i upalu. Istraživači vjeruju da kemikalije prvenstveno djeluju u želucu i crijevima, ali mogu djelovati i na mozak i živčani sustav kako bi kontrolirale mučninu.

[Funkcija]

Đumbir je među najzdravijim (i najukusnijim) začinima na planeti. Pun je hranjivih tvari i bioaktivnih spojeva koji imaju snažne dobrobiti za vaše tijelo i mozak. Evo 11 zdravstvenih prednosti đumbira koje podupiru znanstvena istraživanja.

1. Đumbir sadrži gingerol, tvar sa snažnim ljekovitim svojstvima
2. Đumbir može liječiti mnoge oblike mučnine, posebno jutarnje mučnine
3. Đumbir može smanjiti bolove u mišićima
4. Protuupalni učinci mogu pomoći kod osteoartritisa
5. Đumbir može drastično sniziti šećer u krvi i poboljšati faktore rizika od srčanih bolesti
6. Đumbir može pomoći u liječenju kronične probavne smetnje
7. Đumbir u prahu može značajno smanjiti menstrualne bolove
8. Đumbir može sniziti razinu kolesterola
9. Đumbir sadrži tvar koja može pomoći u prevenciji raka
10. Đumbir može poboljšati rad mozga i zaštititi od Alzheimerove bolesti
11. Aktivni sastojak đumbira može pomoći u borbi protiv infekcija

Stevia rebaudiana poznata je kao Madhu Tulsi. Široko se uzgaja zbog svojih slatkih listova. Stevia i suncokret pripadaju obitelji Asteraceae. Slatka biljka Stevia postaje glavni izvor prirodnog zaslađivača kao alternativa šećeru. Brzo zamjenjuje kemijske zaslađivače kao što su Splenda, saharin i aspartam. Biljka je porijeklom iz tropskih i suptropskih područja Sjeverne i Južne Amerike. Postoji oko 240 vrsta roda Stevia. Široko se uzgaja u zemljama poput Brazila, Kolumbije, Paragvaja i Venezuele. U Venezueli se koristi više od 1500 godina. Listovi stevije su 20-25 puta slađi od normalnog šećera. Ekstrakt stevije Rebaudioside-A je oko 300-400 puta slađi od normalnog šećera. Dugo se osjećala i slatkoća stevije.
Za steviju se razvija dobro tržište na domaćem i međunarodnom tržištu. Ovo je tračak nade za dijabetičare. Budući da je prirodni izvor zaslađivača. Također se koristi za liječenje pacijenata s pretilošću i visokim šećerom u krvi. Ne dolazi do povećanja razine šećera nakon konzumacije stevije kao zaslađivača kao zamjene za normalan šećer. Zamjena i presađivanje
Sljedećih godina neke će biljke umrijeti zbog različitih razloga, ove praznine treba odmah popuniti dobro razvijenim sadnicama. Ovisno o vrsti tla i upravljanju, produktivnost će pasti nakon 5 godina i to treba zamijeniti novim nasadom.
Punjab, Haryana, Madhya Pardesh, Tamil Nadu……

Što je BIOPOLIMER? Što BIOPOLIMER znači? BIOPOLIMER značenje – BIOPOLIMER izgovor – BIOPOLIMER definicija – BIOPOLIMER objašnjenje – Kako se izgovara BIOPOLIMER?

Izvor: članak Wikipedia.org, prilagođen prema licenci https://creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0/.

Biopolimeri su polimeri koje proizvode živi organizmi; drugim riječima, to su polimerne biomolekule. Budući da su polimeri, biopolimeri sadrže monomerne jedinice koje su kovalentno povezane u veće strukture. Postoje tri glavne klase biopolimera, klasificiranih prema korištenim monomernim jedinicama i strukturi nastalog biopolimera: polinukleotidi (RNA i DNA), koji su dugi polimeri sastavljeni od 13 ili više nukleotidnih monomera; polipeptidi, koji su kratki polimeri aminokiselina; i polisaharide, koji su često linearno vezane polimerne strukture ugljikohidrata.

Celuloza je najčešći organski spoj i biopolimer na Zemlji. Oko 33 posto svih biljnih tvari čini celuloza. Udio celuloze u pamuku je 90 posto, u drvu 50 posto.

Glavna razlika između biopolimera i sintetičkih polimera može se pronaći u njihovim strukturama. Svi polimeri izgrađeni su od ponavljajućih jedinica koje se nazivaju monomeri. Biopolimeri često imaju dobro definiranu strukturu, iako to nije definirajuća karakteristika (primjer: lignoceluloza): točan kemijski sastav i redoslijed u kojem su te jedinice raspoređene naziva se primarna struktura, u slučaju proteina. Mnogi se biopolimeri spontano savijaju u karakteristične kompaktne oblike (vidi također "smatanje proteina", kao i sekundarnu strukturu i tercijarnu strukturu), koji određuju njihove biološke funkcije i na kompliciran način ovise o njihovim primarnim strukturama. Strukturna biologija proučava strukturna svojstva biopolimera. Nasuprot tome, većina sintetičkih polimera ima puno jednostavnije i nasumičnije (ili stohastične) strukture. Ova činjenica dovodi do raspodjele molekularne mase koja nedostaje u biopolimerima. Zapravo, budući da je njihova sinteza kontrolirana procesom usmjerenim na šablonu u većini in vivo sustava, svi biopolimeri neke vrste (recimo jedan specifični protein) svi su slični: svi sadrže slične sekvence i brojeve monomera i stoga svi imaju ista masa. Ova pojava se naziva monodisperznost za razliku od polidisperznosti koja se susreće u sintetskim polimerima. Kao rezultat toga, biopolimeri imaju indeks polidisperznosti 1.

Konvencija za polipeptid je navođenje njegovih konstitutivnih aminokiselinskih ostataka kako se pojavljuju od amino kraja do kraja karboksilne kiseline. Aminokiselinski ostaci uvijek su povezani peptidnim vezama. Protein, iako se kolokvijalno koristi za označavanje bilo kojeg polipeptida, odnosi se na veće ili potpuno funkcionalne oblike i može se sastojati od nekoliko polipeptidnih lanaca, kao i od pojedinačnih lanaca. Proteini se također mogu modificirati tako da uključuju nepeptidne komponente, kao što su saharidni lanci i lipidi.

Konvencija za sekvencu nukleinske kiseline je navođenje nukleotida kako se pojavljuju od 5' kraja do 3' kraja polimernog lanca, gdje se 5' i 3' odnose na numeriranje ugljika oko riboznog prstena koji sudjeluju u formiranju fosfat diesterske veze lanca. Takav slijed naziva se primarna struktura biopolimera.

Biopolimeri na bazi šećera često su teški u pogledu konvencije. Polimeri šećera mogu biti linearni ili razgranati i obično su spojeni glikozidnim vezama. Točan položaj povezivanja može varirati, a također je važna i orijentacija povezujućih funkcionalnih skupina, što rezultira α- i ß-glikozidnim vezama s numeriranjem koje određuje položaj veznih ugljika u prstenu. Osim toga, mnoge saharidne jedinice mogu biti podvrgnute raznim kemijskim modifikacijama, kao što je aminacija, i mogu čak tvoriti dijelove drugih molekula, kao što su glikoproteini.